Bilogorski ARG festival 2013.

 

BILOGORSKI ARG FESTIVAL 2013

PIŠE: Tihomir Despetović

 

Napokon je došao i taj dugo očekivani travanj. Za nas ARG-aše to znači i početak nove sezone natjecanja. Domaćin prvog natjecanja ove sezone bio je radio klub „Nikola Tesla Bjelovar“. Ove godine po prvi puta imao sam priliku biti i u organizacijskom, ali i u natjecateljskom dijelu ove manifestacije. Od 12. do 14. 4. organizirana su 4 natjecanja.

 

 Natjecatelji

Petak 12. 4. bio je rezerviran za noćni ARG na 144 MHz. Ovo je drugi puta da se noćni ARG održava u Hrvatskoj. Prvi puta je organiziran prošle godine također na natjecanju u Bjelovaru. Dolaskom na Kamenitovac u kasnijim poslijepodnevnim satima započinjemo s pripremama i prijavama. Moram napomenuti kako sam se ugodno iznenadio kada sam po dolasku na Kamenitovac ugledao ekipu iz Radio kluba „Puskas“ iz Budimpešte, koja je ujedno i prva došla obaviti prijavu te preuzeti svoje startne brojeve, čipove za sport ident i bonove za hranu. Zanimljiv je bio način na koji smo se Kristina Giacometti i ja sporazumijevali s njima.

Kristina i Tihomir

Bila je to kombinacija engleskog i par riječi mađarskog koje sam pokupio na natjecanjima u Mađarskoj. Na kraju smo uspjeli objasniti sve što smo htjeli. Kristina i TihomirUskoro su nam počeli pristizati i ostali natjecatelji iz Hrvatske. Zadnja ekipa koja se je čekala je bio drugi tim Mađara iz radio kluba „Aranyhomok“, koji je zapeo na putu negdje oko Koprivnice. U 20 h kada je već dobrano pao mrak započelo je natjecanje.

S našim čeonima lampama kao malo veće krijesnice osvjetljavali smo putove kojima smo se kretali. Draž noćnog natjecanja je u tome što vidite samo ono što osvijetlite, a kada tome dodate i to da trebate gledati kartu i put ispred sebe e onda to postaje umjetnost. Najhrabriji natjecatelji koji su trčali na ovom natjecanju znaju o čemu pričam. Bilo kako bilo nama koji smo trčali je bilo uzbudljivo gledati u daljini lampe koje svijetle usred ničega. Povremeni susreti sa srnama koje su pokušavale spavati, sovama koje su budno pratile svaki naš korak i čudnovatom muškom ekipom koja se našla u blizini TX 4 u gluho dobra noći (i dalje nam nije jasno što su tamo radili) bili su izuzetno zanimljivi. Pred kraj samog natjecanja, oko 24 h, počela je padati kiša koja je očito htjela pripremiti teren za preostala 3 natjecanja (pročitat ćete u nastavku zašto vam spominjem ovu kišu i pripremanje terena). Na cilju smo uz topli čaj razmijenili dojmove s trke i razmišljali o sutrašnjem danu. Moram spomenuti najhrabriju među ženama, Željku Krupku, članicu radio kluba domaćina koja je jedina osvjetlala obraz nježnijeg spola i otrčala svih 5 odašiljača za 99 minuta. U kategorijama M21, M50, M60 i M70 su Hrvati pokazali zube susjedima Mađarima i uzeli prva mjesta u svim navedenim kategorijama. Sve pohvale na račun trenera Željka Belaja koji nam je postavio stazu (čitaj: zagorčao život).

 

Subota 13.4. bila je u prijepodnevnim satima rezervirana za sprint na 3.5 MHz i u poslijepodnevnim satima za klasično natjecanje na 144 MHz. Željka Krupka je postavljala stazu na sprintu, a ja na klasičnoj trci na 144 MHz. Ne trebam ni spomenuti kakav je pritisak bio na nama koji smo postavljali trku i pitanja koja su nam se motala po glavi cijelo vrijeme: „Hoće li svi odašiljači raditi i hoće li sve proteći u redu?“. Prije sprinta je došao i ostatak natjecatelja, koji nisu trčali noćni ARG, te smo sada bili kompletni. Problemi prilikom sinkronizacije odašiljača za sprint uzrokovali su kašnjenje natjecanja, ali i hrpu izgubljenih živaca kod Željke koja je htjela isto što i ja taj dan, a to je da sve protekne u redu. Napokon su se svi problemi riješili i sprint je mogao početi. Kako sam startao u trećoj startnoj grupi, da imam više vremena za pripremu poslijepodnevnog natjecanja, imao sam priliku dolaziti na odašiljače više manje prvi. Društvo mi je povremeno pravila Lana Par iz Ludbrega. Dolaskom na među cilj, koji se traži nakon pronađenih sporo kucajućih odašiljača, a prije brzo kucajućih odašiljača, ekipa koja još nije startala je budno pratila gdje se krećem i u kojem smjeru goniometriram. Kod brzih odašiljača se na djelu pokazala Željkina maštovita strana. TX 5 je bila dalja od ostalih što je zahtijevalo od nas seniora koji smo ju tražili dodatni napor, a ako još k tome dodamo i brdoviti teren po kojem smo trčali dobijemo ubojitu kombinaciju.

 

Dolaskom na cilj brže bolje krećem s pripremama za poslijepodnevnu trku. Trener Željko Belaj, koji još nije startao na sprintu, mi pomaže oko sinkronizacije odašiljača, a predsjednik kluba Branko Kosar, koji je taj dan bio moj vozač prilikom razmještanja odašiljača po terenu, sprema stvari koje su nam potrebne za postavljanje. Kada smo napokon sve pripremili krenuli smo u postavljanje odašiljača. Moram priznati kako mi je bilo uzbudljivo voziti se uz mog vozača, koji je pokazao pravi potencijal Michaela Schumachera, a tek glazbena podloga koja je uključivala Doris Dragović, Magazin i Jelenu Rozgu bili su kako kaže sama Rozga „Dobitna kombinacija“. Nakon što smo završili s postavljanjem i provjerom da li se svi odašiljači čuju (čula se i TX 5 za koju svi kažu da je bila tiha) došli smo na start da damo zeleno svjetlo za početak natjecanja. Prije samog početka natjecanja sam se družio s natjecateljima i pitao ih što očekuju. Neki su bili sumnjičavi prema tome što sam im pripremio (imali su pravo), a neki se jednostavno nisu dali omesti u koncentriranju na samu trku. U 16 h je počelo natjecanje. Odlučio sam kamerom popratiti natjecatelje i svima dati podršku. Ovaj potez sa kamerom se pokazao kao pun pogodak. Sjećate se da sam spomenuo kišu nakon noćne trke, e pa sad je to došlo do izražaja. U startnom koridoru je bila mala lokva vode koju su skoro svi uspjeli izbjeći osim Dominika Sopića iz Križevaca koji se „rasuo“ u njoj koliko je dugačak. Ne moram ni spomenuti kakav je to bio smijeh na startu. Snimku ovog spektakularnog starta možete pogledati ovdje:

 

  

Nakon dobrog smijeha popratio sam i posljednju startnu grupu u kojoj je startao Mate Andabak iz radio kluba „Kaštilac“. Na cilju smo morali pričekati na prve natjecatelje. Nakon skoro 2 sata od prvog starta na cilj prvi dolazi Károly Lászlóvidno iscrpljen. Zatim su uslijedili Toni Žabjačan, a nakon njega braća Branimir i Vladimir Vinko, a potom i ostali natjecatelji.  Nisam dobio dojam da sam postavio tako tešku stazu sve dok neki od natjecatelja nisu rekli svoje mišljenje i dojmove. Nažalost došlo je i do problema sa TX 5 koja je bila postavljena na padini i koja je u međuvremenu oslabila pa je zato neki od natjecatelja nisu našli. Raspoloženje su mi popravili Branko Vidović i Stipe Predanić koji su rekli da nije bilo nikakvih problema i da je staza bila odlično postavljena i da je zahtjevala kombinaciju goniometrije i čitanja karte. Sve bi to bilo u redu, da se Mate Andabak (koji je startao u zadnjoj startnoj grupi) nije izgubio i da ga nismo morali tražiti. Nekoliko ekipa je bilo uključeno u potragu. Jedna je bila na cilju sa farom koji je neprestano radio, druga se je vozila po terenu i zvala ga, treća (Branko Kosar i ja koji smo kupili odašiljače) koja se je također vozila po terenu, trubila i zvala ga, te stručni tim GSS-a. Nakon što je ekipa GSS-a razradila plan potrage i prikupila informacije koje su im trebale Mate je pronađen i to ni više ni manje nego u školi u Velikom Trojstvu gdje su natjecatelji bili smješteni. Svima nam je laknulo i konačno smo mogli dan (već je pala noć) privesti kraju.

 

Nedjelja 14.4. je bila rezervirana za posljednje natjecanje ove manifestacije i to na 3.5 MHz koje je opet postavljao Željko Belaj. Sada je trebalo izvući posljednje atome snage i otrčati još i tu trku. Prije starta iskoristio sam priliku za druženje s prijateljem iz Mađarske i za prepričavanje dogodovština s nekih prijašnjih natjecanja.Natjecanje je počelo u 10 h. Trka je bila odlična. Brda koliko ti srce želi. Cilj postavljen na brdu pa za kraj još jednom veselje. Sve smo to izdržali i konačno dotrčali do cilja.

 

Nakon zajedničkog ručka uslijedilo je druženje natjecatelja prije objave konačnih rezultata. Prepričavali su se dojmovi, smijalo se Sopićevom padu u startnom koridoru, dogovarala su se daljnja druženja. Zoran Pavlović, naš glavni informatičar, imao je pune ruke posla sa zbrajanjem sva 4 natjecanja. Napokon su došli i konačni rezultati. U već ranije spomenutim kategorijama Branko Vidović (M70), Branimir Vinko (M60) i Vladimir Vinko (M50) odnijeli su pobjede pred ljutim konkurentima iz Mađarske. U kategoriji M40 vodila se bitka između Rolanda Milina i Ota Predanića gdje je pobjedu odnio Rolando.  U najjačoj kategoriji (M21) pobjedu je odnio Mario Lukavečki iz radio kluba domaćina ispred Tihomira Despetovića i Dominika Sopića. U mlađim kategorijama pobjede su odnijeli Karlo Čanadi (M19), Dino Vukorepa (M16) i Domagoj Levatić  (M14). Kod žena je situacija bila slijedeća. Ferencné Cserpák iz Radio kluba „Puskas“ iz Budimpešte kao jedina predstavnica u kategoriji W35 odnijela je pobjedu, iste situacije su bile i u preostalim ženskim kategorijama. W21 Željka Krupka iz radio kluba domaćina, W19 Lucija Piveta, W16 Vita Gizdić, W14 Lana Par. Što se tiče poretka radio klubova pobjedu je odnio radio klub „Kaštilac“ ispred radio kluba „Nikola Tesla Bjelovar“ i radio Kluba „Međimurje“.Proglašanjem rezultata i podjelom medalja i pehara za najbolje uspješno je završen još jedan Bilogorski ARG Festival.

You have no rights to post comments

2019  ARG Hrvatska   globbers joomla templates