DOŽIVLJAJI IZ POLJSKE
PIŠU: Tihomir Despetović
Karlo Čanadi
Dominik Sopić
„Ovo je bilo moje prvo veliko natjecanje, te nisam baš previše zadovoljan sa svojim postignućima. KV mi se najviše svidio jer sam tamo po svom mišljenu trčao najbolje od ostalih trka, nije bilo refleksije pa sam donekle dobro istrčao. Ali sve o svemu bilo je super. Ekipa je bila predobra, pa će mi Poljska ostati u vrlo lijepom sjećanju. Tako nešto se ne dešava svaki dan i nadam se da ćemo obnoviti iskustva i iduće godine. I naravno čestitam Despi na vrlo uspješnom rezultatu.“- svoje je iskustvo opisao Karlo Čanadi.
Živ je ostao Tihomir Despetović
Došao je i taj 11. rujna. Bio je to prvi dan klasičnog natjecanja. Trčalo se na obje frekvencije i na 3.5 i na 144 MHz. Moja kategorija (seniori) trčala je na 144 MHz. Ujutro smo morali rano ustati kako bismo obavili doručak i izbjegli gužvu. Nakon toga uslijedilo je završno pakiranje i provjeravanje da nismo nešto slučajno zaboravili u sobama. Kada smo bili konačno spremni spustili smo se pred hotel gdje su nas čekali busovi. Polazak ispred hotela je bio u 7 h ujutro. U autobusu se još ponegdje moglo čuti zijevanje, ali kod većine je bila prisutna napetost i iščekivanje današnjeg natjecanja. Moja kolegice u busu Željka Krupka je nabacila jedan brzinski spavanac u tih 40 minuta koliko smo se vozili do starta. Dolaskom na start uslijedilo je lagano iznenađenje. Što zbog niske temperature što zbog nadmorske visine i što zbog lokacije. Naime, doveli su nas na vrh skijaške staze. Mogu vam reći da je pogled na dolinu i naselje u daljini bio očaravajući. Znali smo da nas očekuje teška trka, ali nismo mogli ni slutiti što će nas zateći kada se nađemo na terenu. No, o tome više u nastavku. Nakon što smo zauzeli mjesto pod šatorom uslijedilo je odlaganje goniometara. Zatim je uslijedilo iščekivanje od nekoliko sati do prvog starta koji je bio u 10 h. Pokušavali smo svakakve metoda grijanja i održavanja topline, stiskali se jedni uz druge, lagano trčakarali i hodali okolo. Naravno kako to obično biva, u dobrom društvu vrijeme brzo proleti. Uz pokoji vic, šalu i dogodovštine s nekih prijašnjih natjecanja koje su nam prepričavali Željko Belaj i Vladimir Vinko vrijeme je brzo prolazilo i napokon je došao red i na prvi start. Sam startni koridor je bio poprilično strm i trčanje po njemu nije bilo baš moguće, više je to izgledalo kao tapkanje i biranje mjesta gdje će tko stati pazeći pritom kako se ne bismo ozlijedili već u samom startnom koridoru. Kako sam startao u sredini svih startnih grupa imao sam dobre uvjete da sretnem dosta ljudi u šumi što se i dogodilo. Nakon što je startni sat oglasio start mojoj grupi avantura zvana „pokušaj ostati živ“ mogla je početi. Naime, dan prije prve klasične trke kiša je namočila teren tako da je šuma bila mokra, teren sklizak, a o refleksijama da vam i ne pričam. Karta je bila A3 i prepuna izohipsa koje su se na nekim mjestima skoro dodirivale. Na početku trke pokušao sam odrediti smjer svim lisicama. TX 4 je bila najglasnije i pokazivala je prema cilju pa sam zaključio da ona ostaje za kraj. Ostale lisice sam više manje čuo i uputio se u smjeru onih najdaljih cilju. Probijajući se kroz nisko raslinje i bujnu vegetaciju uslijedili su brojni padovi koji nisu bili nimalo ugodni. Kod jednog pada sam čak uspio i broj sprijeda strgnuti s majice i ogrepsti si trbuh do krvi. Nakon što sam popravio broj i nastavio trčati ubrzo je zagrmila TX2. Iako je moj plan bio ići na TX5 odlučio sam pokupiti TX2. Bilo je to u 15-oj minuti od starta. Mislio sam kako je to relativno dobro i nastavio dalje prema TX5. Tu su nastali problemi. Između TX2 i TX5 bila je velika rupa u koju se je trebalo spustiti i gdje su refleksije bile užasno jake. To sam izgubio poprilično vremena te sam TX5 našao tek u 59-oj minuti. Ne moram vam ni govoriti kakva je to bila demotivacija i kakvo mi se pitanje nametalo u glavi. Da li da idem i po ove ostale 3 lisice? No, na moju sreću situacija se popravila i nastavio sam trčati dalje. U ostalih 40 minuta pronašao sam preostale 3 lisice i uputio se prema cilju. Vidno iscrpljen sa svakim korakom težim od onog prethodnog uslijedio je završni uspon prema cilju. Ciljni koridor ravan i asfaltiran dužine cca 150 m u kojemu biste trebali dati sve od sebe i istrčati to što brže jer vas gledaju natjecatelji koji su došli na cilj. Vrijeme na cilju 2:03:40 h sa svim pronađenim lisicama. Nakon što sam pokupio svoje stvari koje su mi dostavljene sa starta na cilj bacio sam brzi pogled na rezultate natjecatelja i vidio da sam peti. No kako još dosta natjecatelja u mojoj kategoriji nije došlo na cilj zaključio sam kako ću pasti dosta u poretku te sam se otišao presvući. Dominik Sopić koji je već bio na cilju donio mi je pivu i tako smo prokomentirali trku i gdje smo sve griješili. Dominik je nažalost bio van vremena i nije našao sve lisice. Kako je vrijeme odmicalo i natjecanje se približavalo kraju pristizali su i ostali natjecatelji. U jednom trenutku Dominik dolazi do mene i viče: „Despa i dalje si peti!“. Sada sam već bio poprilično sretan i potrčao sam vidjeti rezultate. I stvarno i dalje sam peti. Dominik i ja smo zbog toga bili poprilično sretni jer je još uvijek postojala mogućnost da budemo treći u ekipnom plasmanu, a sve je ovisilo o Stipi Predaniću koji je još bio na stazi i koji je uskoro trebao stići na cilj kako bismo bili treći ekipno. Nažalost Stipe je također bio van vremena i bez svih lisica tako da smo izgubili mogućnost osvajanje medalje u ekipnom plasmanu. No moram reći kako sam ja bio poprilično zadovoljan i sretan na kraju s osvojenim sedmim mjestom, a pogotovo me veselilo vidjeti Ruse, Ukrajince, Slovake, Poljake, Nijemce i Slovence iza mene. Prije odlaska na ovo europsko prvenstvo maštao sam o tome kako bih bio najsretniji ako na jednom od natjecanja budem u prvih deset. To mi se i ostvarilo. Veselila me i činjenica kako su se sva ona treniranja preko ljeta isplatila.
Gledajući na ovo natjecanje kao jednu cjelinu mogu reći da je bilo izuzetno teško, teren je bio jako brdovit, lisice nisu bile sakrivene već su bile postavljene na padinama što je izazivalo dodatne refleksije. Trebalo je do kraja zadržati hladnu glavu i biti koncentriran na trku. Dosta natjecatelja je bilo van vremena i nisu našli sve lisice što je pravi pokazatelj težine ovog natjecanja.
Slalom je skijao Dominik Sopić
Drugo jutro odlazimo na sprint natjecanje koje se odvija u okolici hotela, te nas veseli to što ćemo trčati vjerojatno po parku koji je dovoljno velik za odrađivanje sprinta, ali nakon što smo dobili kartu za sprint, bilo nam je jasno da nećemo trčati po parku (osim startni i ciljni koridor), već po velikom brdu iznad hotela i okolici.
Sprint je počeo dobro i nakon prvog dijela sam bio zadovoljan, ali nakon dolaska na vrh brda sam shvatio da se posljednja lisica koju moram pronaći nalazi na dnu brda i da se moram spustiti niz liticu punu lišća i zemlje koja proklizava lagano pod nogama. Primijetio sam i druge natjecatelje da su napravili istu pogrešku i u trenucima sam uspio vidjeti da se dosta natjecatelja spušta dolje. Prilikom spusta sam se osjećao kao da skijam slalom. Nakon što sam se spustio na dno uslijedio je uspon po istom brdu i to je bila još teža misija, jer je svaki korak bio proklizavanje, ali uspio sam doći do vrha i odraditi ostatak natjecanja.
Nakon pregleda rezultata smo saznali da su svi natjecatelji iz kategorije M21 napravili istu pogrešku i svi su se morali spuštati po litici da bi došli do lisice.
Na sprint natjecanju sam zauzeo 15. mjesto, što je bilo bolje od ostala dva predstavnika iz Hrvatske koji su zauzeli 18. i 24. mjesto od 28 natjecatelja.